Paris slavi 120 godina Eiffelovog tornja i zbog toga je raspisan poziv arhitektima za redizajn pristupnih javnih površina poznatom tornju. Pobjednici natječaja, pariški biro Serero Architect, odlučili su se za gradnju privremene platforme na trećem nivou tornja koja će udvostručiti površinu za posjetioce.

Istraživanjem su došli do zaključka da 95% od 7 mil. posjetitelja koji godišnje posjete ovu parišku znamenitost želi direktno ići na treći najviši nivo tornja - vidikovac. Međutim, zbog malog kapaciteta ove platforme površine 280 m2, dolazi do stvaranja redova i čekanja od najmanje 35 minuta do čak nekoliko sati što uzrokuje probleme osoblju i neugodnost posjetiocima. Očekuje se da će se platforma instalirati u proljeće 2009. godine.

Da bi poboljšali ovu situaciju, predložili su gradnju privremene platforme na trećem nivou tornja koja bi udvostručila dostupnu površinu za posjetioce na 580 m2. Platforma bi bila napravljena od lakog materijala naziva Kevlar od proizvođača DuPont-a, lakog i čvrstog materijala od sintetičkih vlakana sličnog drugim aramidima kojeg su 1965. za DuPont razvili Stephanie Kwolek i Roberto Berendt., te čeličnih nosača i metalne mreže.

Ovakvom proširenom platformom će se omogućiti da u jednom satu na najvišem nivou može boraviti i do 1700 posjetilaca.

 

Toranj je visok 300 m, što je otprilike 75 katova. Uključujući antenu visine 20.75 m, građevina je visoka 320.75 m, što je otprilike 81 kat. U vrijeme njegove gradnje povodom Svjetske izložbe 1889., toranj je zamijenio Washingtonski spomenik, koji je do 1932. bio najviša građevina na svijetu. Eiffelov toranj je najviša građevina u Parizu. Druga po visini građevina u Parizu je Tour Montparnasse (Toranj Montparnasse), sa 210 m.

Metalna konstrukcija Eiffelovog tornja teži 7 300 tona, a ukupna težina je 10 100 tona. Broj stepenica do vrha je varirao kroz povijest, kroz različite restauracije: u vrijeme izgradnje 1889., bilo je 1710 stepenica do vrha na 300.65 m; nakon restauracije 1980-ih, bilo je 1920 stepenica; i danas ima 1665 stepenica (javnosti nije dostupan vrh stubištem; do vrha se stiže liftom s druge platforme).

Osnovu tornja uključuje i 50 tona antikorozivne troslojne boje kojom se premazuje svakih sedam godina. Boja se periodično mijenja. Na prvom katu su interaktivne konzole na kojima se može vidjeti koja boja će se upotrijebiti u budućim premazima.

Konstrukcija je sagrađena između 1887. i 1889. kao ulazni svod za Svjetsku izložbu, Svjetski sajam koji je obilježavao stoljeće Francuske revolucije. To su bile godine industrijske revolucije, godine progresa i znanstvenih osvajanja. Lociran je na geografskim koordinatama 48°51′29″N, 2°17′40″E. Toranj je predstavljen javnosti 31. ožujka 1889., a otvoren za posjetitelje 6. svibnja 1889. Tristo radnika je spojilo 18,038 komada željeza, koristeći tri i pol milijuna zakovica, po dizajnu konstrukcijskog dizajnera Mauricea Koechlina.

Rizik od nesreće je bio velik, za razliku od modernih nebodera toranj je otvorena konstrukcija bez ikakvih međukatova osim dvije platforme. Unatoč tome Eiffel se dobro pobrinuo za sigurnost svojih radnika, te je tako samo jedan čovjek poginuo prilikom postavljanja liftova.

Toranj je naišao na otpor javnosti kad je sagrađen, osporavajući estetsku formu (Novelist Guy de Maupassant jeo je redovito u restoranu na tornju, jer je to jedino mjesto u Parizu odakle ga sigurno ne vidi). Danas, je naširoko smatran kao jedan od najupečatljvijih umjetničkih instalacija na svijetu.

Jedan od najvećih Holywoodskih filmskih klišeja je da pogled s pariškog prozora uvijek uključuje Eiffelov toranj. U stvarnosti, restrikcije rezidencijalnih zona ograničile su visinu većine zgrada na nekoliko katova, samo nekoliko viših zgrada imaju nesmetani pogleda prema tornju.

U stvarnosti, Eiffel je imao dozvolu da toranj može stajati 20 godina (nakon toga je vlasništvo trebalo prijeći na Grad Pariz, koji je planu imao rušenje tornja; pravila dizajnerskog natječaja su zahtjevala je da se toranj može s lakoćom srušiti), ali kasnije se pokazao vrlo iskoristiv u komunikacijske svrhe, te je tako dopušteno da ostane i nakon isteka dozvole. Iskoristio se za hvatanje ozloglašene Mata Hari, te je nakon toga njegovo rušenje postalo nepojmljivo Francuzima.

Od početka 20. stoljeća, toranj je korišten za radijska odašiljanja. Do 1950-ih, za povremene prijenose modificiran je setom antenskih žica koje su išle od vrha do Avenue de Suffren (Avenije Suffren) i Champ de Mars (Marsovih polja). One su bile spojene s odašiljačima dugih valova u malim bunkerima. 1909. godine stalni podzemni radijski centar je sagrađen blizu južnog stupa i postoji do danas. Od 1957. toranj se koristi za odašiljanja FM radija i televizije.

Toranj ima dva restorana: Altitude 95, na prvom katu (95 m iznad morske razine); i Jules Verne, skupi gastronomski restoran na drugom katu, s privatnim liftom, koji glasi kao jedan od najboljih u Francuskoj.