Devedesete su bile godine tajkunara i arhitektonskog kiča. Stvari se, ipak, mijenjaju. Imati novca ne znači, nužno, nemati ukusa.

Nema nikakve sumnje da su obiteljske kuće u Hrvatskoj urbanoj tradiciji najpoželjniji oblik stanovanja i da u novije vrijeme nove forme individualnog stanovanja postaju sve važnijim pitanjem. Početkom i tijekom 90-tih godina stvari nisu stajale dobro. Kuće u predgrađu su se vezale mahom uz kičastu ikonografiju, a rast pregrađa zbivao se bez sudjelovanja arhitekata. O stanju i promjenama koje su se dogodile s odnosom prema individualnom stanovanju, razgovarali smo s teoretičarom arhitekture Marojem Mrduljašem, koautorom knjige “Suvremena arhitektura od 1990. do 2007.”, koja ovih dana izlazi iz tiska. Naziv poglavlja posvećenog obiteljskim kućama je Schoner Wohnen. Mrduljaš objašnjava naziv: “U socijalističkom okolišu stranice magazina Schoener Wohnen, koji je bio prisutan i na hrvatskim kioscima, predstavljale su scene komfora i popularnu metaforu kvalitetnijeg života. Tranzicijski period koji je uslijedio i jačanje konzumerizma u područje stanovanja unose upravo ono što Shoener Wohnen predstavlja u negativnom smislu: kičastu ikonografiju ili realno nisku kvalitetu ne samo u području interijera nego i u području gradnje”.

VILA ZDRAVKA MAMIĆA, Rad Nikole Polaka primjer je odlično riješene dogradnje 

Naime, dostupnost širokog spektra materijala i građevnih elemenata učinila je izvedbu obiteljskih kuća jednostavnom i brzom na što, smatra, arhitektonska scena nije kreativno reagirala, nego se ambiciozniji pristup zadržao u tradicionalnom području elitnog stanovanja. “Shoener Wohnen tako u Hrvatskoj ostaje ili privilegija za bogate ili sinonim za trivijalnost.” Pitanje obiteljskih kuća ovisi ponajviše o stupnju obrazovanosti i osviještenosti pojedinca.

Tema je povezana sa  procesima širenja predgrađa i gradnje na obali koji se odvijaju uglavnom bez arhitekata. Niti tajkunare nisu nestale, smatra Mrduljaš, samo su promijenile formu - “od tradicionalnog rokokoa do postranzicijskog surogatnog minimalizma. Odnos prema okolišu je isti - iskoristiti parcelu do maksimuma”.

KUĆA K, Djelo Andrije Rusana na Medvednici rađeno bez armature i betona. Rusan je za nju dobio nagradu ‘Drago Galić’

Ipak, izdvajaju se kvalitetni primjeri kojih je u posljednje vrijeme sve više. Kronološki i afirmativno, Mrduljaš svoj prikaz počinje Crnom kućom na Srebrnjaku Dragomira Maji Vlahovića iz 1990. Zgrada dobiva veliku nagradu Zagrebačkog salona. “Crna kuća je izdanak neobičnih i često kontradiktornih društvenih okolnosti kraja 80-ih. Događaj njenog građenja je podudaran s tadašnjim duhom vremena obilježenog djelomičnom liberalizacijom, kratkotrajnim i ograničenim ekonomskim prosperitetom te težnjom prema uvođenju građanskih vrijednosti zapadnoeuropskog društva.”

VILA KLARA, Smještena na Cmroku, djelo je studija 3LHD, a zanimljivo je  inovativno rješenje krova. Vila je osvojila nagradu ‘Vladimir Nazor’ 

U području stambene izgradnje još se početkom 80-ih kao reakcija na masovno kolektivno stanovanje sve češće javlja kontradiktorni pojam “urbane vile” - manja i kompaktna višestambena zgrada s nekoliko stambenih jedinica. Mrduljaš navodi: “Za razmjerno dostupnu cijenu nudila je dojam i pojedine elemente luksuznijeg stanovanja zbog pozicioniranja u vrijedne rezidencijalne četvrti.

Iz tih razloga postala je poželjno stambeno rješenje za novoformiranu bogatiju socijalnu skupinu”. Iako često krizirana, ta tipologija donosi i kvalitetne iskorake. Mrduljaš izdvaja Zorana Boševskog i Borisa Fiolića i niz od devet “urbanih vila” na Zelengaju u Zagrebu izgrađenih između 1990. i 1994. godine. Taj je niz pokazao kako se interesi investitora i kvalitetan rad arhitekta mogu uskladiti i ostvariti napredak u interpretaciji tipologije i u ostvarenju skladne urbane cjeline. Istaknuti motiv kuća su ostakljene verande - referenca na tradicionalni motiv galerije.

CRNA KUĆA, Kuća na Srebrnjaku Dragomira Maji Vlahovića iz 1990. nagrađena je na Zagrebačkom salonu

Mrduljaš zatim izdvaja Tomislava Ćurkovića i Zorana Zidarića. “Primjeri nove generacije ‘urbanih vila’ pokazuju rast u prostornim zahtjevima u usporedbi sa sličnim realizacijama iz devedesetih godina.” Mrduljaš izdvaja ipak kasniji rad arhitekata, a riječ je o stambenom sklopu na Pantovčaku (2006. -2007.) “u kojem su unutar dva međusobno lagano zakrenuta volumena razvijaju stanovi s potpuno razdvojenim spavaćim i dnevnim traktom”. Najnoviji obračun sa zloglasnom tipologijom urbanih vila je Mini stambeno naselje Hrvoja Njirića, ovogodišnji dobitnik nagrade “Drago Galić” za stanovanje.

Po pitanju individualne gradnje, kronološki nakon Crne kuće Mrduljaš još izdvaja kuću K na Medvednici Andije Rusana “koja je prema zahtjevima naručitelja u potpunosti građena bez armature i betona. Kuća K je svojevrsni presedan jer je to prva obiteljska vila kojoj je dodijeljena nagrada “Drago Galić”, zamišljena prije svega kao priznanje za dostignuća u socijalnom i kolektivnom stanovanju.

Nadalje, kao jedinstveni slučaj suvremene i kreativne renovacije ruralne arhitekture izdvaja se projekt Maria Perosse koji u Oskorušu pored Momjana u Istri postepeno rekonstruira sklop kamenih kuća. Posvuda publicirana kuća Dimov kod Bobovišća na Braču koju potpisuju Nikola Popić i Dina Ožić Bašić i u ovoj je knjizi dobila prostora: “U šumi pinija, na krševitoj padini smještena je izdužena betonska prizma čija je faktura u organskom odnosu prema okolišu. Postava kuće na teren je gruba uslijed baze koja je nastala zbog potrebe izvedbe bazena. Time je pojačan formalistički dojam koji ipak ne umanjuje jedinstvenost i temeljnu egzistencijalnu kvalitetu gradnje”.

VILA NA PANTOVČAKU, Arhitekt Lenko Pleština za ovo je djelo dobio nagradu ‘Vladimir Nazor’. Kuću izdvaja i Kenneth Frampton 

Slijede tri zagrebačke kuće. Studio 3LHD koji se kasnije proslavio Splitskom Rivom potpisuje vilu Klaru na Cmroku iz 2000. godine za koju dobiva nagradu “Vladimir Nazor”. “Kuća je”, navodi, “prekrivena plitkim bakrenim krovom i obložena ventiliranim pročeljem od lakiranih drvenih ukočenih panela. Taj postupak oblačenja kuće je novina u odnosu na tradiciju obiteljskih gradnji u Zagrebu.”

Na sličnoj konfiguraciji terena Lenko Pleština gradi vilu na Pantovčaku (2002.), nagrađivani rad (Nagrada Vladimir Nazor) kojeg u svome tekstu objavljenom u knjizi izdvaja i Kenneth Frampton . “Pleština je pokazao elokventnost i vještinu u artikulaciji tektoničkih elementa gradnje koji su razrađeni do visokog stupnja formalne elaboracije”, objašnjava Mrduljaš.

U podsljemenskim obroncima Mrduljaš izdvaja kuću G Nenada Fabijanića gradi kuću G (2006.) na Vrhovcu. Mrduljaš zatim izdvaja kuću Majetić Penezića i Rogine (1999.).

KUĆA DIMOV, Rad Nikole Popića i Dine Ožić Bašić kod Bobovišća na otoku Braču. Primjer organskog odnosa prema okolišu

Dvije izdvojene novije gradnje su Vila Zdravka Mamića, Nikole Polaka, i sjajna rekonstrukcija i dogradnja obiteljske kuće Pavlinek na Kustošiji Veljka Oluića. Oluić na autentični način rješava temu obitavanja u gustim tradicionalnim četvrtima, a njegovu koncepciju treba uvažiti kao poticajan kulturni model pitanja habitata.

Za kraj, Mrduljaš navodi: “Od Crne Kuće preko vile Klare do kuće G i kuće M proteže se putanja ljepšeg života koja je paralelna s promjenom društvene recepcije arhitekture, ali i njenim realnim mogućnostima. Arhitektura postaje potrepština. Dok arhitekti ustraju u obrani ‘aure’ arhitektonskog artefakta, svakodnevni se život odvija negdje drugdje”.

Izvor: jutarnji.hr